"Cuba and the Cameraman" je jedan od najboljih dokumentaraca ikada....
Liberal.hr@Liberal_HR
21 views
Nov 08, 2025
~3 min read
Advertisement
1
"Cuba and the Cameraman" je jedan od najboljih dokumentaraca ikada. Jon Alpert, američki redatelj, išao je svakih 5 godina na Kubu, od početka revolucije do smrti Fidela Castra 2016. - praktički cijeli svoj radni vijek je posvetio tom jednom filmu.
Pratio je tamo neke ljude koje je na početku slučajno upoznao i njihove sudbine - od seljaka do radnika u Havani. Uspio se sprijateljiti i s Castrom koji ga je doduše odlučio ignorirati kad je sve otišlo kvragu 1990-ih.
Film prikazuje kako socijalizam postepeno degradira cijelo društvo i praktički sve sfere života. Od početne sreće i elana (čovjek ponosno čisti kamenje oko seoskog puta bez naknade jer "pomaže revoluciji") pa do gubitka svega i ogromnog razočaranja. Prikazuje kako se i zgrade uništavaju, propadaju, kako ljudi lako završe u zatvoru kada osiromaše (4 godine zbog rada na crno), ali i kako tržišne sile na kraju izbiju i spašavaju ljude od gladi čak i onda kad ih država pokušava suzbiti.
Neki primjeri su baš slikoviti: čovjek radi u državnom poduzeću koje proizvodi elitne kubanske cigare i umjesto plaće prima dvije kutije tih cigara mjesečno da ih može prodati na crno i tako zaraditi za život (?!), a on se hvali kako još svaki mjesec ukrade više kutija iz firme da više može zaraditi. Prodaje ih, naravno, turistima.
Ljudi rade za 6 dolara mjesečno. Mnogi žive od onoga što im rođak pošalje iz SAD-a. Svima je san preseliti u SAD i samo o tome pričaju. Seljaci koje je pratio, i koji su tijekom snimanja filma umrli, živjeli su proizvodeći hranu za sebe, ali onda su im lopovi pokrali stoku i sve. Zapravo sve je otišlo kvragu 1990-ih raspadom SSSR-a i ukidanjem socijalističkih država u Europi jer SSSR je financirao Kubu i Kuba je samo s njima trgovala. Kad je to nestalo, počele su nestašice i sve je krenulo nizbrdo.
Trgovine prazne, kafići bez piva, racionalizacija gdje je svakome određena količina riže i šećera koju smije uzeti. Ljudi u redu za sir jer dolazi jednom mjesečno.
Bolnice su tek prava tragedija. Postoji mit o kubanskom zdravstvu koji je na Zapadu stvorio propagandist Michael Moore, ali to nema veze s istinom. U ovom dokumentarcu čovjek je ušao u njihove bolnice za obične Kubance, a ne one za turiste iz SAD-a kao Moore. I u tim "običnim" bolnicama nemaju ni osnovne lijekove, ni opremu, a ni mjesta pa mnogi bolesnici leže kod kuće.
Država je ustavom zajamčila svima hranu, zdravlje, obrazovanje, stanovanje. Zvuci tako lijepo!
Kad društvo dotakne dno, spašava ga slobodno tržište. Ljudi su u 2010-ima izašli na cestu i prodaju što imaju na crno. Sve se može kupiti na cesti - meso, mlijeko, dijelovi za auto, sve. Što ako dođe policija? "Njima damo malo novca pa odu". 😃 Policajci primaju tako malu plaću da ih je lako podmititi i tako sustav funkcionira. Tako ljudi preživljavaju.
Čovjek je bio novinar na televiziji, prešao je u prodaju Che Guevara majica turistima na cesti, kaže da tako bolje zarađuje. Inženjeri i učitelji prodaju stvari turistima, tako bolje zarađuju.
Pogledajte film ako još niste, na Netflixu je dostupan.
Pratio je tamo neke ljude koje je na početku slučajno upoznao i njihove sudbine - od seljaka do radnika u Havani. Uspio se sprijateljiti i s Castrom koji ga je doduše odlučio ignorirati kad je sve otišlo kvragu 1990-ih.
Film prikazuje kako socijalizam postepeno degradira cijelo društvo i praktički sve sfere života. Od početne sreće i elana (čovjek ponosno čisti kamenje oko seoskog puta bez naknade jer "pomaže revoluciji") pa do gubitka svega i ogromnog razočaranja. Prikazuje kako se i zgrade uništavaju, propadaju, kako ljudi lako završe u zatvoru kada osiromaše (4 godine zbog rada na crno), ali i kako tržišne sile na kraju izbiju i spašavaju ljude od gladi čak i onda kad ih država pokušava suzbiti.
Neki primjeri su baš slikoviti: čovjek radi u državnom poduzeću koje proizvodi elitne kubanske cigare i umjesto plaće prima dvije kutije tih cigara mjesečno da ih može prodati na crno i tako zaraditi za život (?!), a on se hvali kako još svaki mjesec ukrade više kutija iz firme da više može zaraditi. Prodaje ih, naravno, turistima.
Ljudi rade za 6 dolara mjesečno. Mnogi žive od onoga što im rođak pošalje iz SAD-a. Svima je san preseliti u SAD i samo o tome pričaju. Seljaci koje je pratio, i koji su tijekom snimanja filma umrli, živjeli su proizvodeći hranu za sebe, ali onda su im lopovi pokrali stoku i sve. Zapravo sve je otišlo kvragu 1990-ih raspadom SSSR-a i ukidanjem socijalističkih država u Europi jer SSSR je financirao Kubu i Kuba je samo s njima trgovala. Kad je to nestalo, počele su nestašice i sve je krenulo nizbrdo.
Trgovine prazne, kafići bez piva, racionalizacija gdje je svakome određena količina riže i šećera koju smije uzeti. Ljudi u redu za sir jer dolazi jednom mjesečno.
Bolnice su tek prava tragedija. Postoji mit o kubanskom zdravstvu koji je na Zapadu stvorio propagandist Michael Moore, ali to nema veze s istinom. U ovom dokumentarcu čovjek je ušao u njihove bolnice za obične Kubance, a ne one za turiste iz SAD-a kao Moore. I u tim "običnim" bolnicama nemaju ni osnovne lijekove, ni opremu, a ni mjesta pa mnogi bolesnici leže kod kuće.
Država je ustavom zajamčila svima hranu, zdravlje, obrazovanje, stanovanje. Zvuci tako lijepo!
Kad društvo dotakne dno, spašava ga slobodno tržište. Ljudi su u 2010-ima izašli na cestu i prodaju što imaju na crno. Sve se može kupiti na cesti - meso, mlijeko, dijelovi za auto, sve. Što ako dođe policija? "Njima damo malo novca pa odu". 😃 Policajci primaju tako malu plaću da ih je lako podmititi i tako sustav funkcionira. Tako ljudi preživljavaju.
Čovjek je bio novinar na televiziji, prešao je u prodaju Che Guevara majica turistima na cesti, kaže da tako bolje zarađuje. Inženjeri i učitelji prodaju stvari turistima, tako bolje zarađuju.
Pogledajte film ako još niste, na Netflixu je dostupan.
